REKREACIJSKA ZONA
PODVEŽICA
MIKROURBANOST
PREDGRAĐA
Piše Dinka Pavelić
Kada se vozite prema jugoistoku sa Sušaka u smjeru Martinšćice, grad kao da odjednom naglo prestane i pretvori se u infrastrukturni pejsaž željeznice, brze ceste i petlji koje razvode promet dalje do autoceste prema Zagrebu ili Crikvenici te u zabrđe prema poslovnoj zoni. Odjednom, s desne strane u podnožju nazire se remontno brodogradilište “Viktor Lenac”, a s lijeve je urbani krajobraz tipičnih riječkih stambenih nebodera u kombinaciji s obiteljskim/višestambenim kućama četverostrešnih krovova. Kao i u većini slučajeva u Rijeci, taj soliterni urbanizam na padini je zapravo urbanizam bez sređenog i oplemenjenog partera bilo kakvim sadržajima. U boljim slučajevima postoji samo pristupna staza, nešto parkinga, pokoji podzid i nešto drveća. Kao da velika visinska razlika koja prati građenje na većini riječko-sušačkih terena ograničava (ili je ograničavala) urbanističke poveznice, čak i u doba kada otkup zemljišta nije predstavljao problem. Vrlo često takvim soliternim, više “nakupinama”, a manje ansamblima, nedostaju objekti socijalne infrastrukture, opskrbni centri, dječja igrališta, sportska igrališta, uređeni parkovi i pješačke poveznice svih tih nužnih slojeva urbaniteta.
Projekt rekreacijske zone Podvežica nastoji arhitektonski i pejsažno artikulirati poluprazan prostor na velikoj padini, a koji se već koristi kao neformalni park za pse i boćalište u kvartu Podvežica. Prostor je to s fantastičnim pogledom i svojom pozicijom upravo bi služio kao onaj
nedostajući mikrourbanistički faktor što povezuje kvart i njegove stanovnike.
Nešto kao društveni centar i prostor neplaniranih susreta. Program ostaje sličan kao i do sada: boćalište i prostori boćarskog kluba, park za pse, ali se dodaju dječje igralište i kafić te prateća parkirna mjesta. Kao i uvijek, autori probleme pretvaraju u prednost: velike visinske razlike daju mogućnost preklapanja, a opet potpune separacije međusobno konfliktnih programa. Prostorno, osnovna ideja je denivelacija različitih sadržaja te njihovo vezanje za različite ulaze s obodnih ulica. Park za pse širi se poput bumeranga prema krovu kafića i boćališta, nikad se ne povezujući s dječjim igralištem. Dječje igralište nastanjuje amfiteatralno riješenu zonu koja se veže na kafić na donjoj koti.
Kafić opslužuje i program boćarskog kluba i roditelje s djecom, izbjegavajući generacijski ekskluzivitet korištenja. Tako taj prostor izbjegava učestalu sudbinu kvartovskih boćarskih klubova, koji postaju okupljališta beznadežnih likova u potrazi za jeftinim pićem. Ovo nije mjesto gdje se dolazi izbjegnuti kućna socijalizacija, ovo je prostor intenzivne socijalizacije. Svojom pozicijom i dizajnom upravo poziva stanovnike okolnih zgrada da ga koriste. Njegova ozelenjena “peta fasada” najprivlačnija mu je pozivnica. On je i “socijalni kondenzator” i prostor kvartovske konvergencije, upravo ona “karika koja nedostaje” ovom dijelu grada, njegov “focal point”.
vizuali/visuals
nacrti/floor plans
