KUĆA BC
Foto: Bruno Lovrenčić
PORTRET VLASNIKA
Piše Dinka Pavelić
Kuća je to koja na prvi pogled ne otkriva svoju bit. Zapravo ne otkriva ništa o sebi s ulice. Prolazniku izgleda kao obrambena građevina ili kuća nekog introverta. Kako opisati kuću koja u sebi objedinjuje raumplan i plan libre? Kako opisati kuću koja je omotana oko poluatrija kroz tri etaže, a opet, atrij se otvara terasama prema padini, moru, pogledu?
Taj atrij nije nužnost. On je rezultat projektantske odluke da se od okoline dozirano distancira i da se kadrira samo najbolji pogled.
U interijeru nas se procesualno vodi kroz sistem poluetaža, počevši od sekvence ulaza u kojem se još ne da naslutiti o čemu se tu zapravo radi, pa okolo do patia/atrija prema gore, kada nam se prvi put daje nazrijeti kompleksni karakter objekta: ako nismo skrenuli nekoliko stepenica niže u spavaći trakt i ako smo slijedili javnu liniju funkcije, našli bi se na prvoj etaži gdje bi nam postalo jasno da atrij ima i svoju negativnu i pozitivnu “Z” dimenziju. U negativnoj ponire do podruma gdje djelomično servisira fitness i konobu, a u pozitivnoj prošireni dnevni boravak s kuhinjom i blagovanjem. Dnevna zona ima svoj skriveni dragulj: radni prostor u koji se dolazi preko dijela proširenog boravka – sobe za biljar. On je svojevrsni komandni most cijele kuće: s prozorom na uličnu stranu, figurira kao svojevrsna kontrola ulaza, a na morsku stranu, iz stražnjeg plana, puca pogled na glavnu terasu i preko nje daleko na horizont. Prostori druženja rastegnuti su po vertikali
od suterena (bazen, konoba, natkrivena terasa s prirodnim hladom) pa sve do najgornje etaže gdje se ispred boravka i blagovanja nalazi velika terasa s krovnim i bočnim brisolejima i koja je zapravo ljetni dnevni boravak.
Tlocrtno, glavna kontura projicira se kao nepravilni poligon, iako svaka etaža ima svoju konturu: od potpuno ortogonalne podrumske preko polutvorenije “traktovske” srednje (spavaće) etaže pa do poligonalne najgornje. Superpozicijom svih kontura i spajanjem u jedan volumen dobiveno je nekoliko fantastičnih prostornih efekata: rotacija ulazne plohe nad donjom omogućila je da su vanjske stube s etaže -1 na ulazni plato prirodno inkorporirane u volumen kuće. Na najgornjoj etaži stvoren je pak uski trokutasti džep, koji naizgled ničemu ne služi, no svojim upadnim kutom stvara vrlo elegantan chiaroscuro efekt i omogućava diskretan pogled s terase na ulazni plato u prizemlju.
Konačno, ova kuća je postigla nemoguće: ona je istodobno introvertirana i ekstrovertirana (ekstrovertirana samo prema onome prema čemu se želi otvoriti - moru, slobodi, pejsažu..), ona je i Le Corbusier u Buenos Airesu u kući Curutchet, La Plata, i Igor Emili u riječkim neboderima i kućama, sa svojim karakterističnim neortodoksnim tlocrtima i tankim vertikalnim brisolejima kao zaštitnim znakom. Ona je nerazmetljiva kreacija za arhitektonske sladokusce.
vizuali/visuals
nacrti/floor plans
