CASA COPPIA
BRUTALISTIČKA OTMJENOST
Piše Dinka Pavelić
Ova arhitektura odraz je lifestylea koji jamačno većina nas nikad neće voditi. Biti ovdje u ulozi projektanta i zadovoljiti očekivanja klijenta, predstavnika tzv. svjetske klase, jedan je od većih profesionalnih “izazova”. Projektirati oslobođen razmišljanja o egzistencijalno minimalističkim dimenzijama ili čak poštovanju običnih prostornih standarda, za naručitelja kojemu je ovo samo jedan u nizu domova razasutih po svijetu, mora biti istodobno blokirajuće i oslobađajuće.
I što sad, kada možemo “sve”? “Dobar stan je veliki stan”, rekao je jednom profesor Crnković, ispravno identificirajući u čemu se zapravo nalazi najveći dio kvalitete, ugode prostora. Lakoća kojom se u ovom slučaju troši 1800 m² prostora kuće esencija je luksuza. Pravi luksuz ne signalizira moć kičem i sjajem, nego opuštenošću u odnosu na materiju, a opet svojevrsnim perfekcionizmom. To je ono što zovemo otmjenost.
Otmjen je i prvi dojam koji kuća odaje: iz daljine, na uzvisini, vidimo dvije masivne travertinske horizontale, između kojih su umetnuti tamni kubusi spavaćih paviljona. Približavanjem uviđamo da oni stoje na dnevnoj zoni gotovo kompletno otvorenoj prema moru, s prednjim vanjskim bazenom s beskonačnim preljevom.
Uslijed velikih visinskih razlika, u kuću ulazimo iz podrumske etaže, tako da se podvlačimo pod deck tog bazena i izbijamo stubama sa stražnje strane dnevne zone, direktno u dvovisinsko
blagovanje. Na putu prema gore, prolazimo kroz garažu, koja nije samo obična garaža nego jedna vrsta izložbene galerije, a izložak je automobil kao skulptura.
Bogato dimenzionirana dnevna zona prostire se na dvjestotinjak kvadrata, obuhvaćajući kuhinju, blagovanje, dnevni boravak i TV sobu. Završava vodenom cezurom prema jednom od prizemnih “master bedrooma”.
U stražnjem “layeru”, prizemlja, uzduž cijele kuće nalazi se segmentirani, dugi i uski patio, s ljetnom kuhinjom, vanjskim kaminom, prostorima za druženje, zelenilom, vodenim zidom. Iza njega se nalazi niz servisnih prostora, ugrađenih u teren, čime je kuća zaokružena na zapadnoj strani te etaže.
Na katu, nalaze se, svaka u svojem volumenu, spavaće sobe. Glavna spavaća “soba”, iako je to zapravo cijeli kvart stana od stotinjak kvadrata, projektirana je s garderobama, boudoirom, kupaonicom, parnom kupelji te vezom na trim kabinet. Sve spavaće “sobe” otvorene su uglovima na zapad i jug te razdvojene malim pacijima koji osiguravaju intimu. Ta tri manja spavaća bloka također su opremljena zasebnim kupaonicama, kupeljima, garderobama, pri čemu su tuševi otvoreni na pacija. Svi ti blokovi, kao i komunikacije, osvijetljeni su dnevnim svjetlom sa svih strana, zaštićeni od insolacije pomičnom eloksiranom mrežom. Ovu etažu i
sve spavaonice sprijeda povezuje terasa, a straga zatvoreni bazen. Iz zatvorenog bazena izlazi se na gornju kotu terena, u još jednu traku hortikulturno uređenog partera zaklonjenog od pogleda.
Kako zakloniti od pogleda, a opet otvoriti prema moru svaki dio kuće, pa i kompletan stražnji plan, bio je rebus koji su projektanti sami sebi zadali i gotovo ga stopostotno riješili.
Naravno, kuću opslužuje i mnoštvo servisnih prostorija koje idu iz ovakve rezidencije, te čak i jedan “pomoćni” izdvojeni objekt na rubu parcele, tzv. art studio za goste.
Uz sve i ekologija: kuća završava zelenim ravnim krovom, s kojeg se kišnica slijeva u spremnik oborinske vode.
Ovaj gotovo mali “grad u kući” nudi mnoštvo prostornih senzacija, hedonističkih instalacija, poput bazena, kupelji, ognjišta, kamina, zelenih zidova... predajući se i podilazeći korisniku na sve moguće načine.
Izvanjski, barata okolnim pejsažem kao svojom mizanscenom, uzima mu sve, ugrađujući se brutalnom jasnoćom oblikovanja i materijalnosti.
Učinilo mi se da vidim “big american dream”, Paula Rudolpha, Rochea i Dinkelooa na padinama Učke....
vizuali/visuals
nacrti/floor plans
skice/sketches