Luis Barragán svojedobno je rekao kako je arhitektura umjetnost kojom se, svjesno ili nesvjesno, proizvode estetske emocije u prostoru, koji onda stvara osjećaj blagostanja.
Suvremena arhitektura, suočena s imperativima racionalnosti i normativne ispravnosti, kao i dinamike današnje komunikacije, često ostaje limitirana na povremene bljeskove vizualne ekspresije. Rijetki su arhitekti koji se bave istraživanjem prostora kao emocionalne kategorije, koja je direktni odraz prirode ljudi koji taj prostor nastanjuju. U arhitektonskom opusu Miroslava Rajića i Marina Račića prepoznaje se upravo ta vrsta znatiželje i interesa.
Kao i mnogi arhitekti svoje generacije, odabrali su zajedničku arhitektonsku radionicu za okvir profesionalnog rada, premda su obojica već bili započeli s individualnom praksom. Različitost njihova puta prije otvaranja zajedničkog ureda 2010. godine, nazvanog MR 2, stvorilo je i specifično radno okruženje u uredu. Obojica su se školovali na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, kojem se Miro nešto kasnije pridružio, nakon započetog školovanja na AA u Londonu.
Marin Račić jedan je od prvih promicatelja suvremenih digitalnih alata arhitektonskog projektiranja i BIM platformi među hrvatskim arhitektima. Ovu je platformu upotrijebio za organiziranje stručnih skupova, na kojima je okupljao kolege s kojima je dijelio iste interese, poput meksičkog arhitekta Michela Rojkinda.
Miroslav Rajić je s druge strane još kao student krenuo s projektima unutarnjeg uređenja, gdje treba spomenuti interijere Dva lava i Mali cafe u Rijeci. Istovremeno sa studijem i interijerskim zahvatima, Miroslav se bavio izložbenom arhitekturom, u Annet Gelink Gallery, na Art Basel i Frieze London te postavima za vizualnog umjetnika Davida Maljkovića.
KLESARI OSOBNIH PROSTORA
Saša Randić
Spoj ovih različitih iskustava stvorio je prepoznatljiv arhitektonski izraz, emotivnog pristupa oblikovanju zgrada, i izražene pažnje prema detalju. Najveći dio njihovog dosadašnjeg opusa odnosi se na stambenu arhitekturu, koja je u edukaciji, a posebno u uvjetima današnjeg tržišta nekretnina, okrenuta zadovoljenju stambenih potreba minimalnim sredstvima. Nasuprot ovom pristupu, Rajić i Račić grade zgrade kao peripersonalni prostor ljudi koji ih nastanjuju, i koji se, neopterećen pitanjem mjerila, razvija u direktnom dijalogu s njihovim budućim stanarima.
Zanimljivo je kako izgradnja zajedničkog ureda nije dovela do gašenja interesa prema digitalnom prostoru, nego je ured za softver u arhitekturi 3D ART, također zajednički, smješten u istom prostoru i integriran s arhitektonskim uredom. Ova okolnost govori o zanimanju za tehnološka rješenja, koja je vidljiva i u njihovim realiziranim projektima.
Prva značajnija realizacija ureda, u kojoj se jasno prepoznaje posebna pažnja koju posvećuju osobnom prostoru, kao i koncentracija na arhitektonske detalje, stambena je zgrada na Sveučilišnoj aveniji na Trsatu. Stanovi su međusobno posloženi poput tetrisa dvoetažnih i troetažnih stanova, a unutarnja dinamika naglašena je prozorskim istacima i geometrijom obloge pročelja.
Za Kuću P na Grobniku, jedno od recentnijih ostvarenja, nominirani su za nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata za stambenu arhitekturu Drago Galić. Dva arhetipska volumena, obučena u drvenu oblogu, sugeriraju intimniji, zatvoreniji dio kuće, dok je prizemlje zajednički prostor, smješten u središtu ovog privatnog prostora.
Intimnost stambenog prostora, koje karakterizira njihove radove, posebno je naglašena u Kući BC, koja je izraženo introvertirana, stvarajući poseban osobni prostor njenog vlasnika.
Slično kao na Kući P, u Kutini grade višestambenu zgradu s jednostavnom geometrijom lebdećeg volumena, obučenog u falcani lim s mansardnim krovom, koji se diskretno uklapa u mjerilo mjesta. Javno prizemlje zgrade, s lokalima, kontrastno je ostakljeno. Za ovaj projekt dobili su Graditeljsku nagradu CEMEX za Hrvatsku 2022. godine u kategoriji stambene arhitekture.
Iskustva razvijena na stambenim zgradama primjenjuju i na projektima različitih tipologija i većeg mjerila. Niz projekata izvedenih na Američkom sveučilištu u Sharjahu, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, pokazuje pažnju koju posvećuju stvaranju gotovo imaginarnih prostora namijenjenih edukaciji.
U projektu hotela Carolina na Rabu izuzetno pažljivo su se prihvatili osvježivanja strukturalističkog hotela arhitekta Zdravka Bregovca, jednog od najistaknutijih predstavnika hrvatske turističke gradnje 1970-ih godina. Nizom suptilnih gesti odgovorili su na pitanje, često postavljano u kontekstu tretmana zgrada iz tog perioda, na koji način se mogu osvježiti ove strukture, bez gubitka njihovih osnovnih obilježja.
Neovisno o izraženoj pravilnosti geometrije koja krasi sve njihove projekte, način na koji su postavljene njihove zgrade govori o organskom pristupu arhitekturi, gdje izgrađeni prostor predstavlja direktan odraz osobnosti stanara, odnosno koji direktno utječe na njihov vanjski i unutarnji život. Kao što je rekao Rudolf Steiner, čovjek mora biti u stanju razmišljati u bojama i oblicima kao što je u stanju misliti u terminima i mislima. Ova osobina može se prepoznati u radu Rajića i Račića
